Na žalost, u sinagogu idem rijetko, samo za velike blagdane. A i moje vjersko znanje je, nažalost, napabirèeno, pa slušam i molim se na vlastiti, nemušti, "areligiozni" naèin, uvijek nesigurna da li netko, tamo gore, èuje. 
Prošle godine, kad smo konaèno dobili duhovnog uèitelja, rabina, kad sam ponovno bila u hramu, osjeæajuæi se sveèano iznutra i izvana, dok sam slušala rabinov glas, dok sam ga slušala kako puše u šofar - odjednom u meni iskrsnuše sjeæanja iz davnih pedesetih i šezdesetih godina. Ne znam zašto baš tada, možda je tome pridonio taj glas i taj osjeæaj sveèanosti koji svi imamo i svi osjeæamo prilikom Roš Hašana i Dana oprosta - Jom Kipura. Odjednom sam se sjetila da sam prvi put èula molitve i taj šofar u mladosti - iz sjeæanja je iskrsnuo, obnovio se Leon Altarac, molitelj i v.d. kantora u našoj Opcini, preminuo davne 1972.
Znam da ima još opæinara i u nas , u Zagrebu, a sigurno onih starijih i u Splitu, koji pamte tog nesvakidašnjeg èovjeka.  Pa, obnovimo onda zajednièka sjeæanja na Leona Altaraca, roðenog u Sarajevu 1903.godine, u tradicionalno mnogobrojnoj i siromašnoj sefardskoj obitelji limara, s radnjicom na Bašcaršiji. Leon je u Sarajevu izucio brijaèki zanat, uobièajeno zanimanje siromašnih Židova. Brijaènica koju je vodio u Sarajevu s bratiæem Jožom  Altaracem nije napredovala (oèito Leon po unutarnjoj vokaciji nije bio brijaè - njegov pravi poziv uskoro æe se iskristalizirati), pa napuštaju svoju zanatsku radionicu i tridesetih godina sele u Split. Vec je oženjen Rozom (Rahelom) Atijas, a 1929. rada im se i prva kci Rikica. Stanovali su iza Lože, a kad se ukazala potreba, Leon preuzima 1938. (ili 1939?) dužnost šamasa  u Židovskoj opæini. Kao molitelj bio je samouk. Znao je èitati hebrejski, ali doslovni prijevod molitava nije znao, no potrudio se da sazna njihovo znaèenje.Na dužnosti šamasa dobio je i stan u zgradi Opæine i hrama. 
 

U Ha-Kol-u u br. 61-62, glasilu židovske zajednice u Hrvatskoj, izašao je èlanak Mire Altarac Hadji-Ristiæ: "Sjeæanje na Leona Altarca". Uz dozvolu glavnog i odgovornog urednika, Vlaste Kovaè prenosimo èlanak, u cjelosti. Zašto to èinimo? %Pokojni Leon Altarac bio je roðeni Sarajluja %Njegova, pokojna supruga, Roza, bila je sestra Bukija (Naftali) Atiasa, sindikalnog rukovodioca i omiljenog èovjeka u Sarajevu, davno umrlog i sahranjenog na groblju "Lav". %Njihov unuk, Naftali Atias, ovih je dana, na praznik "Hanuka", u Sarajevu, kao potencijalni, buduæi rabin naše "Jevrejske zajednice". %Konaèno, Leona Altarca i  njegove supruge Roze, i ja se sjeæam, iz mojih studenskih dana u Zagrebu, kao dobrih, srdaènih i skromnih ljudi. /Loti Altarac-Manuševa /

Godine 1939. raða se druga kæi Lilika (Lea).
Poèeo je rat i jednog dana, toèno u vrijeme molitve ( a molili su  za mir) u hram su upali fašisti, iznijeli van relikvije i imovinu hrama i Opæine, sve porazbacali, sve demolirali, da bi  poslije sve to pompezno spalili na glavnom trgu grada. 
Strka, spašavanje, ranjavanje, skrivanje u getu - sve poznate slike, svima nam znana dogaðanja. Orgijanje zla, beskrajno ponavljano u ovom stoljeæu na izmaku. Starija kæi Rikica, još djevojèica, zahvaljujuci okolnostima prerano sazrela, ubrzo se aktivira u ilegalnom omladinskom pokretu i SKOJ-u. Nakon kapitulacije Italije pridružuju se partizanskom pokretu, a Leon s obitelji - s njima je uvijek bila i nona - odlazi s partizanskim zbjegom. 
Moja prva sjeæanja na Leona potjeèu iz dalmatinskog seoceta Srinjina. U talijanski gradiæ Tuturano stižu brojni otoèani i 120 Židova. Nakon higijenskih mjera koje poduzimaju saveznici (raskuživanje, tuširanje...), Leon i obitelj susreæu se opet s Rikicom. Kad se završio njihov kratak odmor u napuštenim talijanskim vilama, 1944. godine kreæu preko Sredozemlja u El-Shatt, u šatorski grad u pustinji pokraj Sueckog kanala. Tamo provode èetrnaest mjeseci, do kraja rata. Osnovane su škole, bolnica je postojala, folklorna grupa, kulturni život, ali i vjerski. Leon tamo prvi put službeno obavlja dužnost sveæenika: na slici je fotokopija njegove radne knjižice iz El Shatta na kojoj piše:"Rad u 1944. i 1945. god... vršio dužnost sveæenika (...) po vjeri Jevrej." To ratno vrijeme, provedeno na dužnosti molitelja, ušlo mu je poslije i u radni staž.
U srpnju 1945. sa sedmom grupom  vraæa se u Split. Usred demolirane  Opæine, usred demolirane sinagoge i njegova stana, usred uzavrela poslijeratnog raspoloženja - poèinje život iznova. Leon ponovno radi kao službenik Opæine.  Preostala mala židovska zajednica obnavlja svoj identitet - slave se blagdani, praznuje se Pesah, slavi se Seder. Glavna je u tome mama Roza. Na malom kuhalu prave se gvojus haminadus, svatko donese ponešto - svi se osjeæaju sveèano, ali i tužno. (Leon je imao sedmero braæe i sestara - nitko nije preživio, samo dvoje djece živo je danas u Sarajevu i Izraelu. Ukupno je izgubio èetrdeset i sedam èlanova obitelji.)
Starija kæi rikica, koja se odluèila još za rata, odlazi u Zagreb i radi u Centralnom komitetu omladine. Stoga obitelj odluèuje ne pridružiti se aliji za iseljenje u Izrael, nego poæi za Rikicom u Zagreb. Prvo Leon, a onda Roza s Lilikom i nonom dolazi na Novu godinu 1950. I opet stanuju u Opæini: na mjestu današnjeg raèunovodstva, dobijaju jednu veliku sobu, koju su podijelili u dvije. Kuhalo se u jednoj maloj izbici na mjestu današnjeg blagajnièkog ureda, a u poèetku se kupalo u kadici.
Leon je opet preuzeo dužnost šamasa - nakon smrti Moska Atijasa, Rozina strica, ukazala  mu se još jedna prilika. Istodobno je pomogao i natkantoru Bernardu Gruneru, koji umire 1955, kad Leon Altarac preuzima dužnost molitelja i v.d. kantora. tu dužnost obavlja sve do 1971. Godine 1972. odlazi u Dom Lavoslava Schwarza, gdje tri mjeseca kasnije umire, èetiri godine poslije svoje odane, tihe i povuèene žene    Roze, koja je cijelog života, takva kakva je bila, pružala potporu emotivnom Leonu (iza svakog uspješnog muškarca stoji žena!). Pjevao je Leon Rozi:
' Ah tu sos una roza
ah tu sos una flor

Mi alma i mi vida
ke para ti va ser'

(Ah ti si ruža, / ah, ti si cvijet/ Duša moja i moj život /za tebe æe biti)

Za vrijeme Leonova obavljanja dužnosti dolazili su za velike blagdane i rabin Cadik Danon iz Saveza jevrejskih opština Jugoslavije, i maðarski rabin, i praznici su se obilježavali: za Sukot se veæ tada radila u dvorištu suka, Seder-veèere održavale su se možda skromnije nego danas, ali sigurno jednako svete i sveèane, a mama Roza pravila je alharoset, kuhala haminadus. Leon je imao službeni atest za klanje po pravilima košer-ishrane, pa ako je netko zahtijevao, radio je i to. Naravno da se sam pridržavao pravila košera.
Meðu posjetiteljima davnih šesdesetih bio je i neki Amerikanac (kæeri se ne sjeæaju imena), koji je, zadivljen Leonovim glasom u hramu, snimio taj glas na magnetofonsku vrpcu. Unuk Emil presnimio je nedavno tu snimku na kasetu. Slušali smo je jednog jutra u klubu Opæine u travnju ove godine - i ostali i mi zadivljeni. Pjevao je El Rahamim, Leha Dodi, Alvinu Makenu, puhao u šofar... Jedna starija gospoða, duboko potresena, rekla je:"Pjeva kao da oplakuje."
Nadam se da æe nam Kulturno društvo "M. Š. Freiberger" i predsjednik g. Branko Poliæ omoguæiti da svi èujemo tu snimku i nakon toliko vremena uz duhovnu snagu molitvi doživimo i ljepotu tog glasa.
Maestro Emil Cosetto na temelju Leonova pjevanja starih sefardskih balada na ladino-jeziku (slušao je i Ašera Kabilja) komponirao je svoju Partitu Sefardicu i obradio druge stare španjolske romance - Adio Kerida, Noèes noèes, Mansanika korelada i dr. I on pamti njegov "krasni topli tenor".
Nadam se da sam vam barem malo doèarala lik tog nesvakidašnjeg èovjeka kojeg sam imala èast poznavati u djetinjstvu i mladosti. Leona Altarca, s francuskom kapicom na glavi, i cigaršpicom u ruci, s tugom u glasu - glasu koji je oplakivao i slavio naš narod,   njegovu izdržljivost i njegovu patnju.